Zašto psihoterapeut, a ne prijatelj?

Dosta je uobičajeno pitanje čemu razgovarati s psihoterapeutom kada imamo prijatelje. Čak i do mjere da bi odlazak psihoterapeutu mogao sugerirati nedostatak bliskih odnosa, posvemašnju usamljenost. Međutim, postoje jako velike razlike između ta dva odnosa i te dvije vrste razgovora.

Možemo početi od toga da smo s prijateljima – prijatelji. Prijatelji će s nama proživljavati razne osjećaje. U pravilu će se srčano zauzimati za nas dok slušaju o tome kako nas loše tretiraju na poslu, kako ne nailazimo na podršku u obitelji ili nemamo druge poslovne opcije. Prijatelji će u pravilu dijeliti savjete kako riješiti situaciju. U želji da nas ohrabre ili osnaže, mugu nam ponuditi argumente kako je sve dobro.  Ako smo zapeli, gotovo sigurno će nas htjeti čupati van, tražit će djelovanje. Lako je moguće da će nam reći da se ne trebamo osjećati potišteno ili zabrinuto, da trebamo manje patiti i slično. 

U prirodi prijateljstva je uzajamnost pa će prijatelji željeti podijeliti svoje novosti i svoje osjećaje s nama. Trebaju i očekuju našu podršku, našu prisutnost, naš angažman.

S druge strane, odnos s psihoterapeutom posvećen je samo klijentu. Iako je psihoterapeut u odnosu s klijentom stvaran, onakav kakav jeste, ona ili on ima znanje držati svoje iskustvo u funkciji klijenta što znači da će paziti da ne projicira sebe na klijenta, da svoje potrebe jasno razlikuje od klijentovih, da podijeli svoje iskustvo onda kada smatra da će klijentu biti koristan. Psihoterapeut nema očekivanja od klijenta i ne regulira svoje potrebe i osjećaje kroz taj odnos.

Uz to, psihoterapeut će davati drugačiju vrstu podrške. Ta će podrška biti više usmjerena na to da klijent zbilja osjeti vlastito iskustvo, da istraži što je npr. u pozadini ljutnje, da omogući klijentu dublje uvide. To je moguće i zato što je terapeut treniran imati veliki kapacitet za tolerirati nejasnoću i neizvjesnost i držati taj prostor istraživanja dovoljno sigurnim i za klijenta. Bit će to također „navijanje za klijenta“, samo onakvo koje ima u vidu klijentove ciljeve i usmjereno je stjecanju uvida. 

I naposljetku, psihoterapeuti su uglavnom razvili veliko iskustvo za samorefleksiju, introspekciju i praćenje vlastitih unutarnjih procesa. Iako često postoji strah od terapeuta jer klijent vjeruje da će biti procijenjivan, terapeutima je u stvari puno manje toga ljudskog strano, oni lakše ostaju uz strah i sram i ljutnju i ljubomoru i bespomoćnost i puno jasnije vide od kuda oni dolaze i kako služe klijentu.

Prijateljstvo i terapijski odnos su različiti i važno ih je i držati razdvojenima.