Trauma

Tema traume sve je aktualnija i sve više znamo o tome koliko je i kako trauma povezana s općim funkcioniranjem i mentalnim zdravljem.

Trauma se mjeri utjecajem nekog događaja ili situacije na nas. Određeni događaji imaju veliki potencijal traumatizirati, npr. ratne situacije, fizički ili drugi napadi, padovi, nesreće, prirodne katastrofe i slično.  Ponekad to mogu biti i nazgled bezazleniji događaji ako u osobi izazovu osjećaj neizrecivog užasa, straha i bespomoćnosti.

Traumatsko učinak ima ono iskustvo u kojem proživimo ono što nam je nepojmljivo, što bismo htjeli izbjeći pod svaku cijenu, no nemamo osjećaj kontrole već potpune bespomoćnosti. Nekad traumatskom iskustvu vode pojedinačni događaji, a nekad je u pitanju veliki osjećaj nesigurnosti koji je trajao dugo kroz djetinjstvo. Traumatska iskustva ne možemo procesirati, probaviti, integrirati u život i nastaviti živjeti kao prije.

Trauma je unutarnja povreda koja nas mijenja, mijenja našu sposobnost tjelesne samoregulacije gdje prirodno i lako izmjenjivanje budnosti, napetosti, opuštenosti i mira postane težak zadatak. Trauma je probila našu granicu normalnog i sada smo s puno neprobavljive boli, lako preplavljeni, napeti, reaktivi. Ili obamrli, otežani, neprisutni. Postane teže povezati se s drugima i umjesto kroz kontakt sa sobom i  drugima, olakšanje se pronalazi kroz distrakcije i disociranje od sebe i često kroz ovisnosti. Trauma napravi unutarnju zbrku, ne možemo se više osloniti na svoj unutarnji kompas, protumačiti niti regulirati svoje tjelesne senzacije.

S protokom vremena, sjećanja na traumatski događaj uglavnom su manje nametljiva, no njezin učinak na naš živčani sustav i dalje djeluje. Sve dok traumu ne proradimo. Kako to možemo učiniti?

Nužno je vratiti unutarnji osjećaj sigurnosti, podučiti naš živčani sustav da se može opet osjetiti sigurnim. Svjesnim i sigurnim u isto vrijeme. Jedan od najprosperitetnijih načina je psihoterapijska metoda Somatic Experiencing (SE) dr Petera Levine-a. SE pomaže umanjiti utjecaj traume na naš automatski živčani sustav, promijeniti tjelesno pamćenje događaja i vratiti koherentno funkcioniranje.  

U SE-u osobu se prvenstveno podržava prepoznati i regulirati tjelesne senzacije. Ponovno podučiti živčani sustav kako istovremeno biti svjestan i siguran. To je ključ. Kapacitirati se za osjećaj sigurnosti. Korak po korak. Tek kada imamo iskustvo da se možemo samoregulirati pred užasnim sjećanjem i da nas ono neće disregulirati i preplaviti, možemo činiti idući korak, odnosno prilaziti u sjećanju malo bliže traumatskom iskustvu. Drugim riječima, u radu s traumom, inicijalno je puno važniji rad s tjelesnim senzacijama nego s narativom traume.