Frustracija u psihoterapijskom procesu

Neka iskustva u terapijskom procesu frustrirajuća su za klijenta. Kroz terapiju, klijent ugleda, osjeti i posvijesti neku svoju potrebu koju još ne može ispuniti jer još ne zna kako ili se to još ne usudi učiniti. Netko će, recimo, iznova govoriti „da“ drugima iako će time opet pokloniti svoje jedino slobodno vrijeme, svoju potrebu da se odmori ili radi nešto drugo. Sva naša ponašanja stečena su s dobrim razlogom, pa i to da će neki od nas prečesto govoriti „da“ kada u stvari mislimo „ne“. To ponašanje služilo nam je kao zaštita od odbacivanja i način na koji se povezujemo s drugima. Navikli smo tako funkcionirati pa nam se mogućnost da kažemo „ne“ čini prijeteća, opasna, riskiramo uznemiriti nekoga, riskiramo kritiku, sukob, možda i odbacivanje.

Međutim, kroz psihoterapiju i zagledanost u vlastite potrebe, klijent će se naći u situaciji izbora. Uvidjet će da ima izbor između ranije naučenog ponašanja i svoje potrebe koju sada potpuno jasno osjeća. Ta situacija je često jako frustrirajuća. Jer osjećamo da moramo izaći iz zone komfora i riskirati, ili zanemariti vlastitu potrebu, odnosno iznevjeriti sebe.

Kroz terapiju se osnažujemo birati sebe. I tek kada to naučimo, učimo kako brinuti i o potrebama drugih. No, proces samoosnaživanja je najčešće polagan i učimo ga vježbajući, pokušavajući, griješeći i opet pokušavajući. Taj proces ima svoje uspone i padove. Ponekad nam ide jako dobro, a ponekad u realnom vremenu svjedočimo kako iznevjerujemo sami sebe. Izvrsno je to što kroz terapiju naše pogreške postaju stvarni učitelji. Kroz svaku novu situaciju otkrivamo nešto novo o sebi, odnosima i drugima. Kroz svaku pogrešku koju posvijestimo, rastemo. Kroz svaki uspijeh, snažimo. To je proces iskustvenog učenja. 

 

Moja mentorica znala mi je reći „znam da vam je teško i suosjećam s time, i pomalo mi je drago da imate ovo iskustvo“. Shvaćala sam to kao – jeste teško i jeste dobro da iz te teškoće počnem učiti o sebi, da to iskustvo, pod iskusnim okom i u sigurnom okruženju, sada tako lijepo osvjetljava moju pogrešnu postavku, krivo očekivanje, negdje i nekad nesvjesno stečene obrasce. I da je to izvor boli. Taj uvid je neprocjenjiv jer, uz to što boli, daje putokaz i nadu za promjenu. Najčešće ću te pogreške morati napraviti još mnogo puta, svaki put s više svjesnosti, hrabrosti i više vještine za neki bolji zreliji izbor u tom času.

To je ono za čime tragamo u procesima učenja o sebi i samoosnaživanja, za tim dragocjenim frustracijama čijim svladavanjem rastemo.