Svima nam treba suosjećanje
Tema suosjećanja, sa sobom i s drugima, osobno mi je jedna od najbliskijih.
Suosjećati sa samim sobom nema ništa zajedničko sa samosažaljenjem i potpuno je različite kvalitete. Samosažaljenje dolazi uz osjećaj žrtve gdje se na drugu osobu stavlja krivnja i odgovornost za to, kao i očekivanje da se ona promijeni ili promijeni nešto za nas kako bismo bili bolje. Nije to najzreliji način odnošenja s vlastitim osjećajima.
Za razliku od toga, suosjećanje sa sobom je jedan topli prostor u sebi koji je otvoren za mene da u njemu cijelim svoje povrede. U tom prostoru osjećam nježnost prema sebi, razumijevanje za to da mi je teško, da se bojim, da sam posramljena, usamljena, tužna, bespomoćna, što god. Nije to prostor za bijeg jer u njemu jasno proživljavam ono što je teško i svjesna sam toga. U tom sam prostoru u kontaktu sa sobom. Npr. postoji jasnoća o tome da nemam podršku na poslu i da je okruženje tamo kaotično i toksično; osjećam frustraciju i tugu jer će netko blizak reći da pretjerujem ili da je to naprosto tako i nekako to trebam normalizirati. Ili osjećam umor i konfuziju jer moji pokušaji da promjenim stvari nisu donijeli poboljšanje. Osjećam sram jer vjerujem da ja u stvari nisam dovoljno dobra i ne vrijedim.
I onda, u unutarnjem prostoru suosjećanja sa sobom sve to jeste tu. Ali nije prepušteno samo sebi, nije bez utjehe. Postoji jedna ljubazna, nježna, mirna prisutnost koja validira mene i moje iskustvo. Koja pored teških osjećaja stavlja toplinu, razumijevanje i suosjećanje. To je neka odrasla prisutnost iznutra, zrela, podržavajuća i bezuvjetna. Ona zacijeljuje, umiruje, pomaže proći kroz teško iskustvo.
Kako se stvara taj prostor suosjećanja sa sobom? Odrastajući svi steknemo gomilu uvjerenja o sebi i svijetu kao i čitav konzorcij unutarnjih kritičara. Stjecali smo ih svakodnevno. Negativna uvjerenja o sebi i svijetu građena su u situacijama kada smo se kao djeca bojali i u tome ostajali sami, bez načina da razumijemo ili reguliramo unutarnji užas, kada god smo bili posramljivani – nekad kroz naizgled bezazleno zezanje na naš račun, kad god smo bili ušutkivani reći svoj doživljaj da nekoga ne uznemirimo, kada god smo bili zanemarivani ili zloupotrijebljeni. Kada smo morali zarađivati odobravanje. Lista je često jako dugačka. Oni koji su imali sreće dobiti puno suosjećanja za sebe tijekom odrastanja i puno odrasle prisutnosti koja predano pomaže i zrelo podučava kako proći kroz teške situacije, oni će taj prostor za suosjećanje naučiti stjecati već tada.
Svi drugi, koji tek moraju naučiti suosjećati sa sobom, kroz taj proces mogu proći tako da proživljavajući teško iskustvo iznova, uz zdravijem odnosu, uz podršku, stvaraju poveznice o tome kako je ovo što doživljavaju danas nekako trasirano u onom doživljenom i naučenom ranije, razumijevaju svoje potrebe ali i okolnosti i kontekst ranijih doživljaja, uviđaju kako su prošli događaji formirali naše mehanizme adaptacije na situaciju, razumijevaju od kuda vlastite zablude i obrane, i posebno, od kuda toliko nepovjerenje u sebe, od kuda opsesije, tjeskobljenje, potreba za kontrolom, potreba za dokazivanjem, sviđanjem, zarađivanjem ljubavi i poštovanja. Na tom mjestu čistog angažiranja s vlastitim osjećajima i potrebama i jasnog uvida od kud one tu, uz podršku i svjedočanstvo druge osobe koja nas može vidjeti blagonaklonijim očima, možemo se nadati da će se otvoriti prostor u kojem ćemo dopustiti ljubav za nas same, genuinu i bezuvjetnu.
I možemo bolje vidjeti i osjetiti svu kompleksnost naših života. I golemu potrebu za suosjećanjem. Za svakog od nas.
Maya Angelou
Lying, thinking
Last night
How to find my soul a home
Where water is not thirsty
And bread loaf is not stone
I came up with one thing
And I don’t believe I’m wrong
That nobody,
But nobody
Can make it out here alone.
Alone, all alone
Nobody, but nobody
Can make it out here alone.
Svi mi trebamo duboko suosjećanje za naše gubitke, za naše krive izbore, za našu ljudsku prirodu koja nam omogućava preživjeti različite okolnosti prilagođavajući se ponekad na način koji povređuje nas ili druge. Trebamo suosjećanje i za situacije kada su nas drugi krivo shvatili, nedovoljno uvažili illi voljeli, ili su nas ušutkavali, zanemarivali ili zloupotrebljivali. Posebno ako je to bio obrazac kroz djetinjstvo i ako je to dugo trajalo. Za suosjećanje je potrebno razumijevanje o tome kakav je točno i kako se razvio način na koji doživljavamo sebe i svijet i ophodimo se prema sebi i drugima. Kada imamo uvide i suosjećanje, postaje puno lakše mijenjati stvari na bolje. To se može otkrivati u procesima savjetovanja i terapije.